Ljudski glas je najstari instrument. Naši preci su vlastitim glasom pronalazili načine izražavanja, da bi tek kasne otkrili druge izvore zvuka. Vokalna muzika postoji koliko i povest čovječanstva.
Sumerani su pevali u svojim hramovima pre 5000 godina. Na zapadu tradicija pevanja razvila se iz srednjovjekovnog contus planusa (vrsta gregorijanskih melodija), preko opere u 17. stoljeću, pa do današnjih raznolikih muzikenih stilova. Prvo zabilježeno spominjanje pojmova dubokog glasa i glavnog glasa bilo je oko 13. stoljeća, kada se počelo razlikovati “grleni glas” (pectoris, guttoris, capitis – u ovom trenutku se vjeruje da je glavni glas naveden u falseto registru), a to su zabilježili pisci Jean de Garlande i Hieronymus de Moravia. Izraz je kasne usvojen u okvirima Bel canta (metode talijanskog opernog pevanja), gdje je duboki glas identificiran kao najniži, a glavni glas kao najviši u tri vokalna registra: pluća, prolazak kroz šupljinu i glavni registar. Ovaj pristup i danas podržavaju neki vokalni pedagozi. Trenutačno drugi popularni pristup koji se temelji na Bel canto modelu, je podjels na muške i ženske glasove u tri registra. Muški glasovi podeljeni su u “plućni registar”, “glavni registar”, i “falseto registar”, a ženski glasovi u “plućni registar”, “srednji registar” i “glavni registar”. Učitelji pevanja ukazuju da se glavni registar u pevanju koristi rezonancijom i osjećajem iz glave.
Međutim, kako se znaje o ljudskoj psihologiji povećalo tekom posljednjih dvjesto godina, došlo je do boljeg razumevanja fizičkog procesa pevanja i vokalne produkce. Kao rezultat toga, mnogi vokalni pedagozi, kao što su Ralph Appelman sa Sveučilišta Indiana i William Vennard sa Sveučilišta Južne Kaliforne, nanovo su definirali ili čak izbacili termine duboki glas i glavni glas. Konkretno, korištenje termina plućnog registra i glavnog registra postaje kontroverzno, jer danas više ne uobičajeno vidjeti vokalne registre kao proizvod koji dolazi iz grkljana, a da nema veze s prsima, plućima i glavom. Iz tog razloga, mnogi vokalni pedagozi smatraju da treba govoriti o vokalnom registru kao proizvodu prsa i glave. Oni dodaju da je vibracija koja se osjeća u tim područjima, pojava rezonance i trebala bi biti opisana uz termin vokalne rezonance, a ne uz registar. Ti pedagozi rade upotrebljavaju termine duboki glas i glavni glas nego termin registar. U tom pogledu smatra se da je problem kojeg ljudi identificiraju s registrom, ustvari problem kod prilagodbe rezonance. Ovo je također stajalište jednako rezultatima studija vokalnog registra s drugih akamedmskih područja koja uključuju: logopediju, fonetiku i lingvistiku. Iako su obje metode još uvek u upotrebi, aktualna vokalna pedagoška praksa, sklona je više novijim znanstvenim pogledima, dok neke druge škole uzimaju u obzir oba gledišta.
Suvremeno korištenje pojma duboki glas, često se odnosi na određenu vrstu vokalne boje i njenog tona. U klasičnom pevanju, njegova je uporaba ograničena isključivo na donji dio obaveznog registra ili normalnog glasa. Unutar drugih oblika pevanja, dubok glas se često primjenjuje tekom modalnog registra. Plućima se može proizvesti niz prekrasnih zvukova koje pevači interpretiraju iz svoje palete. Međutim, pretjerano korištenje jakog dubokog glasa u višim registrima i pokušaja da se dobe što viši ton, u plućima može dovesti do forsiranja, a ono opet može dovesti do vokalnog pogoršanja.
